SDP – najveći poraz Srba u Hrvatskoj!

0
Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Piše: Bogdan Pantić

Kada smo u noći izbora čuli prve zvanične rezultate bilo je jasno da SDP, omiljena stranka Srba u Hrvatskoj (ne zna se zašto i zbog čega je to tako), po drugi put u godinu dana mora u opozicione klupe. Samo najveći zaljubljenici u lik i delo Zorana Milanovića nadaju su se da bi on mogao da ostane predsednik SDP-a i nakon narednih unutarstranačkih izbora.

Međutim, sve nade tog malog broja ljudi su raspršene, a narod u Hrvatskoj, ali i u regionu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, bio je zadovoljan, kada je Zoran Milanović sledećeg dana objavio da se neće kandidovati na sledećim izborima za predsednika SDP-a.

U SDP-u su već mnogi najavili kandidature za predsednika stranke, ali pustimo naslednika Saveza komunista Hrvatske da prolazi kroz svoju katarzu (ništa drugo njegovi predstavnici nisu ni zalužili) i posvetimo se jednom drugom fenomenu u vezi sa tom strankom.

Još na samim počecima moderne hrvatske države, odnosno na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, većina Srba je svojim glasanjem pokazala da je za očuvanje Jugoslavije (nećemo reći da su bili Jugosloveni, jer nisu svi ti Srbi bili poneseni emocijama, bilo je tu i mnogo racionalnih ljudi koji su znali da Srbi budućnost u Hrvatskoj imaju isključivo ako je ona deo Jugoslavije, a kako je tadašnji SKH-SDP bio naslednik Saveza komunista Jugoslavije, logično je bilo da su od njega očekivali da će se boriti za očuvanje zajedničke države).

Tako je na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine na listi SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske – Savez demokratskih promena), iz koje će kasnije nastati SDP Hrvatske na čelu sa Ivicom Račanom, izabrano čak 24 poslanika srpske nacionalnosti, dok je Srpska demokratska stranka Jovana Raškovića osvojila svega pet saborskih mandata. Ivica Račan je prepustio vlast HDZ-u, statirajući narednih deset godina na političkoj sceni u Hrvatskoj, zaboravljajući želju velikog dela svojih glasača, većinom Srba, da Jugoslavija opstane, u ovom ili onom obliku.

Moramo biti iskreni i reći da SDP u poslednjoj deceniji 20. veka kao opoziciona stranka i nije mnogo toga mogla da uradi za Srbe u Hrvatskoj, što zbog činjenice da je rat bio u toku, gde je većina Srba bila na jednoj, a većina Hrvata na drugoj strani fronta, što zbog izrazito šovinističke politike, koju je vladajući HDZ i nakon završetka rata, sve do smrti njegovog predsednika Franje Tuđmana sprovodio.

Postoje Srbi koji su se tih godina, pogotovo u gradskim sredinama poput Rijeke ili Zagreba priključili SDP-u, pa su tako spasili živu glavu, jer su se njihove stranačke kolege Hrvati zauzele za njih ili ih čak uključile u braniteljske jedinice (prema različitim podacima između 2.000 i 10.000 Srba je na kraju rata imalo braniteljski status), ali to nije bio doprinos SDP-a i njegove politike, već časnih pojedinaca Hrvata iz redova te stranke.

Kada je Ivica Račan januara 2000. godine postao premijer Hrvatske započeo je jedini pravi talas povratka Srba u Hrvatsku, ali taj povratak se nije zasnivao na sistematskom radu Vlade Hrvatske pod SDP-om, već pre svega na želji starije srpske populacije da se vrati na svoja imanja i svoje domove, da tu umre i bude sahranjena pored grobova svojih predaka. Vratilo se i nešto mladih, ali u ukupnom broju povratnika oni nisu prelazili trećinu povratničke populacije, u najboljem slučaju.

Poneseni radošću što im se obnavljaju kuće i što su dobili po pet ovaca ili jednu kravu da zanove svoje poljoprivredna domaćinstva u ruralnim sredinama, ili što više nisu morali da se potucaju po izbegličkim kolektivnim centrima u matici, već su ponovo imali svoj krov nad glavom, Srbi uglavnom nisu razmišljali kakav će im biti život u narednih desetak, petnaestak godina. A taj je život, sa tek ponekim retkim periodom stabilnosti, bio pun muka, nemaštine, problema, diskriminacije, stigmatizacije…

Nikad više SDP!

Punih osam godina bilo je potrebno SDP-u, predvođen Zoranom Milanovićem, da ponovo osvoji vlast u Hrvatskoj. Oko njega se tada bio okupio i nemali broj Srba, kojima je bila draža građanska, socijaldemokratska stranka, nego neka od stranaka sa srpskim nacionalnim predznakom.

Njihovo legitimno pravo je bilo da izaberu da se u Hrvatskoj, zajedno za pripadnicima većinskog naroda, bore za prava građana, a ne Srba, ali je sramotno to što su bili zaboravili da urade nešto i za srpske sredine u Hrvatskoj ili za srpske zajednice u većinskim hrvatskim sredinama, pogotovo u gradovima kao što su Rijeka, Split, Zagreb, Osijek.

Kada se saberu sve korisne stvari koje su svi zvaničnici te generacije SDP-a, bilo Hrvati, bilo Srbi, uradili za srpsku zajednicu one se ne mogu nabrojati ni na prste jedne ruke.

Bivši ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić se hvalio kod Aleksandra Stankovića u emisiji „Nedeljom u 2“ da je pomagao povratak u Donji Lapac odmah nakon kraja rata (dakle u vreme kada nije bio ministar), a od ministra državne uprave Arsena Bauka Srbi u istom tom Donjem Lapcu su dobili ćirilične table na ulazu u to mesto. Table u Vukovaru nije uspeo da im obezbedi. I to bi bilo sve što je SDP učinio za srpsku zajednicu.

Nećemo ulaziti u to što SDP nije uspeo da stvori uređeno i razvijeno društvo sa jednakim šansama za sve, gde bi Srbi pre svega ekonomski mogli da napreduju, jer se taj neuspeh osetio i kod većinskog, hrvatskog naroda.

Međutim, dugačka je lista onoga što SDP nije uradio, a mogao je ili direktnim radom Vlade Republike Hrvatske ili uticajem na županije, gradove i opštine u čijim se rukama nalazila nadležnost za rešavanje nekih problema.

Njegovi čelnici nisu rešili problem registracije srpskih škola na istoku Hrvatske i nisu pomogli da one budu otvorene i u nekim drugim mestima u Hrvatskoj, poput Kistanja, Krnjaka, Biskupije, Srba, Donjeg Lapca, Vojnića, Udbine, Dvora, Knina, u svim onim mestima gde je za to postojala šansa (postoji i danas); nisu rešili stanarska prava izbeglih Srba; nisu rešili pitanja vodovoda, kanalizacije i elektrifikacije u mnogim povratničkim sredinama (dok se mnogi hvale da je Tesla rođen na teritoriji današnje Hrvatske); nisu sa Mitropolijom zagrebačkom-ljubljanskom i drugim pomesnim eparhijama SPC napravili jasan plan obnove pravoslavnih svetinja širom Hrvatske; nisu omogućili povratnicima dobijanje bespovratnih sredstava ili kredita sa niskom kamatom za pokretanje malog i srednjeg obrta ili poljoprivredne proizvodnje u njihovim sredinama; nisu omogućili postavljanje ćiriličnih tabli u mesta gde Srba ima više od 33 odsto (ne samo table na ulaze i izlaze u ta mesta, nego i table sa nazivima ulica i na zgrade državnih službi u tim sredinama); nisu ubrzali rad na pronalasku i identifikovanju nestalih Srba u ratu od 1991. o 1995. godine; nisu pokrenuli ili obnovili istrage o zločinima nad Srbima u istom ratu…

Gde su za srpski narod u Hrvatskoj bili Milanka Opačić, Nenad Stazić, Željko Jovanović, Rajko Ostojić i mnogi drugi iz SDP-a u te četiri godine Milanovićeve vlasti i dalje je velika nepoznanica. Zato su Srbi bili tu 2015. godine za SDP na izborima.

Prema nekim podacima, oko 60.000 na popisu deklarisanih Srba je na izborima 2015. godine glasalo za SDP. Jedino što su od Zorana Milanovića u narednih godinu dana dobili, a nisu mogli mnogo da dobiju jer je bio u opoziciji, bilo je da su „šaka jada“ od naroda kojeg nema ni deset miliona.

Istinu Zoran zbori. Kada se svi Srbi na celom Balkanu saberu ima ih jedva oko 8.000.000, u strašnoj su defanzivi, političkoj, ekonomskoj, državnoj, demografskoj, ali čini se da Milanovićev četvorogodišnji mandat na mestu premijera Hrvatske nije ništa pomogao hrvatskom narodu da barem po brojnosti smanji zaostatak za tom „šakom jada“, nego se Hrvatska za to vreme, od Osijeka i Vukovara, do Zagreba i Varaždina, od Pule i Rijeke, do Dubrovnika i Pelješca, praznila velikom brzinom, što zbog većeg mortaliteta od nataliteta, što zbog odlaska, pre svega mladih ljudi na Zapad u potrazi za dostojanstvenim životom.

Nećemo reći da je ta sramna izjava Zorana Milanovića uticala na to da izgubi izbore, nema Srba 12 odsto u Hrvatskoj kao davne 1990. godine, pa da zaista mogu bitnije da utiču na konačne rezultate izbora, ali je sigurno jedan broj od onih 60.000 Srba iz 2015. godine, koji su glasali za SPD, odlučio ili da ostane kod kuće i bojkotuje izbore ili da podršku da nekoj drugoj stranci, na primer istom onom HDZ-u koji zbog devedesetih godina ne pamti po dobrom.

Ono što srpske političke stranke u Hrvatskoj, a budimo realni, to su jedino Samostalna demokratska srpska stranka i Demokratski savez Srba, treba da brine, jeste to što se broj glasača za poslanike iz redova srpske zajednice na manjinskoj listi nije drastično povećao.

Godine 2015. od 129.683 upisanih birača srpske nacionalnosti, glasanju za srpske poslanike je pristupilo njih 19.021, a samo godinu dana kasnije od 138.539 glasača Srba, glasanju je pristupilo njih 19.561. Istina, broj Srba koji su izašli na izbore i tražili da glasaju na listi za manjinske poslanike se povećao za 540, ali taj porast je gotovo na nivou statističke greške.

Istina je da je i nakon 20 godina od kraja rata mnoge Srbe strah da se izjasne kao Srbi, pogotovo na biračkim mestima, a još više na biračkim mestima u velikim sredinama. Naprosto, Srbi su u očima većinskog dela hrvatskog naroda i dalje agresori, a neretko i krivci za sve ono loše što se u Hrvatskoj dešava, iako sa time nemaju ama baš nikave veze. Zato je razumljivo što brojni Srbi na izborima za Sabor uzimaju većinski, a ne manjinski listić.

Na rešavanju tog problema, kojim se srpski političari u Hrvatskoj nisu mnogo bavili u poslednjih petnaestak godina, trebalo bi da rade sve srpske političke opcije i nevladine organizacije koje se bore za ljudska i manjinska prava, tako da ili da ohrabruju Srbe da glasaju za svoje predstavnike na manjinskim listama, ili da rade na promeni izbornog zakonodavstva tako da se predstavnicima nacionalnih manjina omogući onakvo glasanje kakvo oni smatraju da im najviše odgovara.

Na proleće 2017. godine u Hrvatskoj će biti održani lokalni izbori. Na biračkim mestima neće biti izjašnjavanja da li se glasa za većinsku ili manjinsku listu, na njima će Srbi glasati za svoje komšije sunarodnike slobodno, tako da niko neće znati koji će broj i čije će ime iza paravana da zaokruže.

Lokalni izbori su nova šansa za srpske političare da uđu među narod i da saznaju koji su to svakodnevni problemi koji muče njihove sunarodnike i da, uz realan plan kako da te probleme reše, dobiju njihovo poverenje na tim izborima, nebitno je da li su u pitanju predstavnici SDSS-a, DSS-a, neke druge srpske stranke ili nezavisnih lista koje će činiti Srbi. Ono što je bitno je da se na tim izborima Srbi konačno oslobode straha i da glasaju za srpske stranke, kao i da se oslobode dvoipodecenijske loše navike da na izborima zaokružuju SDP, koji skoro ništa dobro za njih u tom periodu nije uradio.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.
Share.

Comments are closed.

My title page contents