ISTRAŽIVANJE STAVOVA DECE U ČETIRI HRVATSKE REGIJE Dve regije odskaču po pozitivnim stavovima o multikulturalnosti, zabrinjava stanje u Vukovaru

0
Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

ETNIČKE PODELE

Iako etničke podele među maloletnicima postoje u svim krajevima zemlje, najdublje su u Vukovaru. Čak sedam od deset među najboljim prijateljima nema osobu iz druge etničke grupe. Takav obrazac ponašanja i hrvatskoj i srpskoj deci tamo je potpuno normalan…

Etnički identitet je vrlo važan i kod dece i odraslih, i kod manjine i kod većine. Za ilustraciju, na skali od 1 do 5 vrednosti etničkog identiteta u svim su uzorcima od 4 na više. Neznatno su niže kod jece, pripadnika italijanske manjine u Istri te kod roditelja u daruvarskom području. Ovi rezultati govore najmanje dve stvari: etnički je identitet važan svima i, drugo, ovako visoke vrednosti etičkog identiteta verovatno su pokazatelj toga što nam je u Hrvatskoj kao društvu važno: još uvek smo u fazi snažnog naglašavanja etniciteta kao važne odrednice identiteta, više smo zaokupljeni izgradnjom etničkog, a manje građanskog bića, što ne priprema decu na najbolji način za život u vrlo multikulturnom svetu. Etnicitet je važan, no takođe je važno decu naučiti živeti s različitostima i sa drugima. Tu se, čini se, mora još puno raditi.

Ovo je jedan od rezultata projekta IntegraNorm – višegodišnjeg opsežnog istraživanja obrazovnih izbora i različitih međuetničkih stavova dece i njihovih roditelja u četiri hrvatske regije u kojima je etnička mešovitost veća nego u drugima: to su Istra, grad Daruvar i okolina, Slavonija, specifično Vukovar i okolina, te Baranja. Finansira ga Hrvatska zaklada za znanost , a učestvovalo je 1568 dece u dobi od 11 do 18 godina i 2000 njihovih roditelja, otprilike podjednako pripadnika manjina i većine, i to u osnovnim i srednjim školama u kojima se nastava odvija na manjinskim jezicima – češkom, mađarskom, srpskom, italijanskom i komparativnim školama u istim sredinama u kojima se nastava odvija na hrvatskom jeziku.

Istraživače, na čelu s profesorkom socijalne psihologije Dinkom Čorkalo Biruški, zanimala je većinsko-manjinska dinamika u ovim zajednicama, pa su sve međugrupne stavove promatrali kontekstualno – tako da je većina procenjivala stavove prema dominantnoj manjini u datom kontekstu, prema Česima u daruvarskom području, Mađarima u Baranji, Srbima u Vukovaru i Italijanima u Istri, a manjine su u svim kontekstima procenjivale svoj odnos prema Hrvatima.

Zabrinjavajući rezultati

Rezultati u vukovarskom kontekstu su i dalje zabrinjavajući. Ono što su istraživači počeli uočavati još u svojim prethodnim istraživanjima sada bukti punom snagom, a to je vrlo snažna podela među učenicima prema nacionalnoj pripadnosti. Tako je pitanje o strukturi najbliskijih prijateljstava pokazalo da su ona uglavnom jednonacionalna: čak 73 odsto hrvatskih učenika navelo je da su njihovi najbolji prijatelji Hrvati, a 70 srpskih da su to Srbi. Ukratko, članovi dve najbrojnije zajednice se povlače u sebe i retko kontaktiraju s onim ‘drugima’.

No, to nije situacija u odnosu dece ostale tri manjinske zajednice i tamošnjih Hrvata. Jer na isto pitanje u Baranji, svega 31 odsto mađarskih učenika odgovara da su im svi najbolji prijatelji Mađari. Drugde su ovi omeri još manji – u Daruvaru tek 16 odsto mladih Čeha ima najbolje prijatelje iz vlastite etničke grupe (kao što tamo tek svaki drugi hrvatski đak ima najbolje prijatelje koji su Hrvati), a u Istri je svega 8 odsto mladih Italijana okruženo isključivo prijateljima iz italijanske zajednice.

Podela u Vukovaru je vrlo duboka, reći će Dinka Čorkalo Biruški, i opisati situaciju iz jednog istraživačkog razgovora s decom: “Pitala sam učenike druže li se međusobno. Na to mi je jedna učenica odgovorila: ‘Zašto vi to nas pitate? Nije da se nešto družimo, ali živimo normalno. Jedni uz druge’ “. Drugim rečima, i hrvatskoj i srpskoj deci je normalno da se druže skoro isključivo s vlastitim sunarodnjacima, a oni drugi, mogu biti negde ‘pokraj’. Politika nije imala interes menjati ovakvo stanje, a ne čuje ni sada upozorenja koja proizlaze iz istraživanja.

Inače, nastava na manjinskim jezicima nipošto nije monoetnička – naime, premda je dominantno pohađaju deca, pripadnici pojedine manjine, u nekim je krajevima znatan postotak dece koja se izjašnjavaju kao etnički Hrvati, koji pohađaju nastavu na jeziku nacionalne manjine koja je dominantna u njihovom zavičaju. Tako, u nastavi na češkom jeziku ima čak 39 odsto etničkih Hrvata, taj je postotak još i veći u nastavi na italijanskom jeziku, a u nastavi na mađarskom jeziku je gotovo trećina Hrvata. Potpuno drugačija je situacija u nastavi na srpskom jeziku, koja je, praktički, monoetnička – nastavu na srpskom jeziku ne pohađa niti jedno dete koje se izjašnjava kao etnički Hrvat.

“U sklopu našeg istraživanja, između ostalog, u nizu smo intervjua nastojali istražiti kako deca doživljavaju pojam domovine. Kada sam učenike u nastavi na češkom jeziku i poreklom Čehe upitala je li Češka njihova domovima, jedan mi je dečak zaprepašteno odgovorio: ‘Znate li Vi gde je Češka?’. Ovaj odgovor ne govori o dečakovoj ‘odnarođenosti’, nego njegovoj dobroj integrisanosti, odnosno o činjenici da u svojoj domovini Hrvatskoj može mirno i s ponosom negovati svoj češki identitet, jezik, kulturu i običaje, jasno razlikujući da njegovo poreklo (češko) ne određuje i njegovu domovinu Hrvatsku”, objašnjava Dinka Čorkalo Biruški.

Većinsko-manjinska dinamika

Aspekt većinsko-manjinske dinamike, koji je posebno zanimao istraživače, su stavovi prema multikulturnosti i asimilacionizmu, a dobijeni nalazi su vrlo zanimljivi. Gledano ukupno, manjina u većoj meri zagovara multikulturalnost od većine i to je tako u svim kontekstima, osim u Daruvaru i okolini, gde nema razlika između hrvatske većine i češke manjine – većina i manjina u podjednakoj meri zagovaraju multikulturnost. Najveće razlike u zagovaranju multikulturnosti između većine i manjine pokazale su se – sasvim očekivano – u najpolarizovanijoj zajednici, a to je Vukovar.

Kada je uopšteno o većini reč, najpozitivniji stavovi prema multikulturnosti su u Istri i Daruvaru – među njima nema razlika, no oni se razlikuju od vukovarskog i baranjskog konteksta koji imaju nešto niže rezultate, ali još uvek jasno pozitivne stavove. Važna poruka ovih nalaza jeste da ni većina, kao ni manjina, nije homogena u svojim stavovima; kolokvijalno rečeno – ne misle svi isto, premda su pripadnici većine.

U skladu s ovim, otvara se pitanje osećaju li se manjinski učenici asimilirani i dobro prihvaćeni u Hrvatskoj, odnosno, prihvataju li ovu državu kao ‘svoju’. Ovde će Dinka Čorkalo povući određenu distinkciju:

“Ja se nadam da se učenici osećaju integrisano, a ne asimilirano. Naime, asimilacija znači odustajanje od vlastite kulture i priklanjanje onoj većinskoj, a to nije ono što je najbolji, optimalan ishod u pogledu dečjega razvoja. Deca kao i odrasli imaju potrebu znati ko su, šta su, odakle su, posebno u adolescenciji kada je potraga za svim oblicima identiteta središnji razvojni zadatak pojedinca, pa tako i traganje za etničkim i nacionalnim identitetom.

Ta je potraga intenzivnija, ali i bolnija, ako manjina percipira da ima nizak status u društvu, a većina ne prihvata njihov identitet ili je s njim u konfliktu. Što se tiče prihvatanja Hrvatske kao domovine ponovo možemo vidjeti kontekstualne razlike. U našem smo istraživanju propitali koliko su deci važne različite pripadnosti – od pripadnosti porodici do pripadnosti Evropi kao zajednici naroda. Očekivano, pripadnost porodici i grupi prijatelja podjednako je i visoko važna svima, ali i pripadnost narodu, zavičaju, Hrvatskoj i Evropi”.

Stavovi dece prema asimilaciji pokazuju kako joj se manjinski pripadnici izrazito protive, ali je ne podržavaju niti među učenicima hrvatske nacionalnosti. Najveći protivnici su mladi Srbi u Vukovaru, ali asimilacijskim procesima nisu skloni niti ovdašnji  Italijani, Mađari i Česi. Ni hrvatski učenici ne podržavaju asimilaciju, pa su na skali od 1 do 5 ovom procesu dali tek nešto iznad ocene dva.

Važnost pripadanja

Zanimljivo je da je uopšteno važnost pripadanja najniža u Istri kao najmultikulturnoj sredini. Kao da deca i mladi u Istri, i pripadnici većine i najveće manjine – italijanske – imaju svest o fluidnosti i promenjivosti identiteta, pa onda i važnost pripadanja procenjuju niže nego deca u drugim krajevima. Koliko se osećaju prihvaćenim, pitanje je odnosa većine prema pripadnicima manjine. Važan indikator tog doživljaja je i percepcija diskriminisanosti, dakle, doživljaj dece da njihovi vršnjaci, pripadnici većine imaju u društvu, jednostavno rečeno, bolje prilike i u izvanškolskom i u školskom okruženju. Ta je percepcija diskriminisanosti daleko najviša u vukovarskom kontekstu, dok je najmanja u daruvarskom.

Sličan se obrazac javlja i na jednom drugom indikatoru koji se može interpretirati kao doživljaj prihvaćenosti, a to je tzv. percepcija simboličke pretnje, dakle doživljaj da druga grupa, u ovom slučaju većina, predstavlja pretnju manjinskoj kulturi, identitetu i običajima. Ponovo, te su vrednosti najviše kod srpske manjine u vukovarskom kontekstu, ali visoke su i kod hrvatske većine u tom istom kontekstu, što potvrđuje konfliktni većinsko-manjinski odnos.

Kod drugih manjina su vrednosti značajno niže, a nešto više kod Italijana. Istraživači veruju da taj doživljaj proizlazi iz komunikacione frustracije koju katkad mladi Italijani jasno ekspliciraju – naime, da njihovi hrvatski vršnjaci ne znaju ili ne žele govoriti italijanski, a da oni kao Talijani moraju znati hrvatski.

Puno veći problem je na koje načine učenici u području istočne Slavonije i Srema manifestuju svoju opterećenost ratom i neprekinutu snažnu etičku polarizaciju između Hrvata i Srba u istom području.

Rezultati su pokazali kako su deci opterećenje ratom nametnuli odrasli, rat nije dečja tema, niti tema kojom se mladi ljudi vole baviti. Oni odgovaraju na znakove iz okoline koja jasno komunicira svoju opterećenost ratom, a potom se preleva i na decu i mlade. Problem jeste u tome što su poruke koje dolaze iz dve najveće zajednice, hrvatske i srpske, često dijametralno suprotne, snažno konfliktne, vrlo isključive, emocionalno snažno nabijene, a deca nemaju mesto gde bi te poruke u miru propitali, procesuirali i integrisali. Današnja škola jednostavno nije mesto koje to nudi.

Niska povezanost

Uostalom, deca već u dobi od tri ili četiri godine počinju uočavati npr. prirodu međugrupnih odnosa u svojoj okolini, a do pete godine već su u stanju identifikovati se sa svojom grupom. Dakle vrlo rano postaju svesni odnosa u svojoj okolini, najpre kroz roditeljski uticaj. Između stavova dece i roditelja postoji povezanost, dakako, a ta se veza može videti i kroz npr. sličnost izjava dece i roditelja o etičkim manjinama. Međutim, takođe je važno naglasiti da su povezanosti stavova dece i roditelja zapravo niske i to je vrlo dobro i metaanalitički potvrđen nalaz u psihologijskim istraživanjima.

Te su povezanosti niže kod mlađe, a nešto više kod starije dece. Ove razmerno niske povezanosti jasno pokazuju da odgovornost za međugrupnu i ideološku socijalizaciju ne leži samo u roditeljima, nego i u drugim socijalizacijskim uticajima od kojih je škola sigurno jedan od najznačajnijih, pogotovo zato što je kao društveni akter ‘zadužena’ osim znanja deci preneti i vrednosti koje postoje u društvu. Zato će Dinka Čorkalo Biruški kao jedinu šansu apostrofirati ulaganje svih raspoloživih snaga, znanja, kapaciteta i novca u podizanje nivoa obrazovnog sistema, i to najpre u ljude – nastavnike i upravljački kadar škola.

“Nažalost, nikada do kraja realizovan projekqt interkulturne škole u Vukovaru otvorio je i ta pitanja, te smo imali priliku čuti od nastavnika sa kojima smo radili koliko im je ovakva dodatna edukacija i podrška nužna. Kada već interkulturna škola nije otvorena, a potrebe nastavnika i dece su jasne, nije li onda racionalna javna politika uložiti u nastavnike u najvećoj mogućoj meri kako bi škola mogla biti zaista i jasna podrška deci u njihovoj pripremi za život u višeetničkoj zajednici i multikulturnom svetu. Fotografisali smo i opažali unutrašnjost škola i na složen način evidentirali etničke i druge simbole koji se mogu videti na zidovima u školi – od plakata, učeničkih radova, prigodnih postava i drugih obeležavanja tipičnih za školske zidove.

Jedan je naš nalaz jasno pokazao da je intenzitet etničkog označavanja u školskom prostoru na području Vukovara daleko najveći u odnosu na sve druge višeetničke zajednice. To je jasan ‘nesvesni’ pokazatelj koliko su pitanja etniciteta prezentna, pregnantna i važna čak i u prostoru škole. Podvlačim – reč je o uobičajenim školskim uređenjima, onako kako školski prostor svakodnevno izgleda. Tako i školski zidovi poručuju šta je važno u školi, a onda i u zajednici i društvu”, upozorava Dinka Čorkalo Biruški.

U članku koji donosi Jutarnji List, po njenom mišljenju, Hrvatska ima dobar sistem obrazovanja manjina.

“Uostalom, to je i stav manjina, ne samo moj kao naučnice koja se dugo bavim ovim pitanjem. Raznoliki modeli koje imamo zaista omogućuju deci negovanje identiteta i kulture njihova porekla. Ono što po mom sudu nije dobro jeste nedostatak intenzivnije ‘ugradnje’ višeetničnosti i vrednosti multikulturnosti kao obeležja mnogih naših zajednica u redovni ‘većinski’ školski program. To je, po mom sudu, nužno učiniti kako bi se zajednice izgrađivale kao visoko kohezivne i funkcionalne mreže ljudi”, zaključuje.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.
Share.

Comments are closed.

My title page contents