Dežulović: Slobodno, Hrvat!

0
Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Ko je Hrvatima sada kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu tačno – troje

 

Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s okupiranih područja Republike Hrvatske – otprilike tim rečima, da sam ja predsednik Republike, započeo bih proglas Hrvaticama i Hrvatima koji ovih dana iz slobodne, samostalne i suverene Hrvatske bježe jednako panično i bezglavo kao pre dvadeset tri godine njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Možda tek malo masovnije.

‘Hrvatskim građanima hrvatske nacionalnosti s područja Republike Hrvatske’, dramatičnim glasom čitao bi moj proglas spiker na državnoj televiziji, ‘pozivam pripadnike zavičajnih Facebook-grupa, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizovani u iseljeništvo, da predaju pasoše hrvatskim vlastima uz garanciju da će im biti udeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore odlaska da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za hrvatsku zajednicu u Hrvatskoj, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prestupe. Pozivam hrvatske građane hrvatske nacionalnosti, koji nisu aktivno učestvovali u odlasku i iseljeništvu, da ostanu kod svojih kuća, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti parlamentarni i predsednički izbori prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača.’

Takav bi, eto, moj proglas, da sam predsednik Republike Hrvatske, spikeri na državnom radiju i televiziji čitali svakih sat vremena, takve bi letke bacali avioni i helikopteri iznad Slavonije, Banije, Dalmacije i ostalih okupiranih područja – tek malo prerađen tekst proglasa kakvim se, prepoznali ste ga, predsednik Franjo Tuđman onoga avgusta 1995. obraćao ‘hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’, pozivajući ‘pripadnike srpskih paravojnih postrojbi’ i ‘inicijatore pobune’ da se ‘predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost’, a Srbe ‘koji nisu aktivno učestvovali u pobuni’ da ‘ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz garanciju da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu’. Pre nego što su seli na traktore i ostavili svoje stare kuće, da po njima belim Jupolom šaramo veliko, kvrgavo ‘Zauzeto, Hrvat!’.

Pre par dana Jutarnji list je objavio katastrofičnu demografsku procenu po kojoj je stanovništvo Hrvatske palo na svega četiri miliona – najmanje u poslednjih šezdeset pet godina, još od popisa 1953.! Tristotinjak hiljada je to manje nego na popisu stanovništva 2011., ili gotovo osam stotina hiljada ljudi manje nego na poslednjem predratnom popisu iz 1991., po kome je u Hrvatskoj tada živelo 4.784.265 ljudi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, još pred prošlo leto Hrvatska je imala samo 4.125.700 stanovnika, pa kad se od toga broja oduzmu oni koji su otišli, ali nisu odjavili prebivalište u Hrvatskoj, te realan broj gastarbajtera iz masovnog egzodusa – a prema podacima nemačkog statističkog zavoda, samo u Nemačku, samo prošle godine, otišlo ih je gotovo šezdeset hiljada! – dolazi se do salda od četiri miliona, uz veliku verojatnost da je ukupno stanovništvo palo čak i ispod te brojke, ili barem da će pasti svaki čas.

Onda, istog dana – čitali ste o tome u svim novinama – razočaran u antipreduzetničku klimu, korumpirano pravosuđe, čudovišni porezni sistem i nedostatak državne podrške, Hrvatsku je napustio i ukupno 784.266. građanin od 1991. do danas, i stanovništvo Republike Hrvatske konačno je, definitivno i službeno palo ispod četiri miliona. Na graničnom prelazu upriličena je mala, setna svečanost, hrvatske vlasti pozvale su ga tom prilikom da ‘shvati uzaludnost svoga pothvata’, uljudno ga zamolivši da se ‘preda i prihvati oprost ili pravično suđenje za svoje prestupe’, ali gospodin – istorija hrvatskog odumiranja zapamtiće mu ime, Zdravko Mamić se zove – rezignisano je otklonio ponudu hrvatskih vlasti.

Egzodus Hrvata iz slobodne, samostalne i suverene Republike Hrvatske tako je i matematički, u brojkama, dosegao razmere srpskog egzodusa nakon 1991. godine. Na poslednjem popisu stanovništva Hrvatske Srba je bilo oko četiri stotine hiljada manje nego pre rata, a po prilici isto toliko – još malo pa četiri stotine hiljada – nedostaje danas i Hrvata: samo od tog poslednjeg popisa 2011., iz Republike Hrvatske ih je pobeglo skoro tristo hiljada, isto dakle koliko i Srba nakon Oluje!

Ima li razlike? Ima, nekoliko sitnih: desetine, stotine hiljada Hrvata svoje domove umesto na traktorima napušta u autobusima, i u dugačkim kolonama umesto na istok idu prema zapadu. Nadalje, za razliku od izbeglih hrvatskih Srba, među kojima se poneki i vratio, makar da umre na dedovini, izbegli hrvatski Hrvati odlaze da se ne vrate. I da: hrvatske stanove i kuće niko ne pljačka, ne minira i ne pali. Barem ne još.

Ako pak sitničavi sociolozi sutra baš budu insistirali, ima još jedna, mada gotovo zanemariva razlika: hrvatski Srbi izbegli su iz Hrvatske nakon što su se naoružali, pobunili i dobrih četiri-pet godina držali okupiranu celu jednu četvrtinu Hrvatske, nakon što su izbačeni iz njenog Ustava i svojih stanova, i nakon što je uz podršku moćnih Sjedinjenih Država na njih navalilo stotinu trideset hiljada vojnika sa osamsto topova i tristo pedeset tenkova.

Hrvatski Hrvati, s druge strane, dvadeset tri godine kasnije masovno u panici beže iz Hrvatske koja je njihova privatna nacionalna država, u kojoj imaju svu vlast i prava, i u kojoj sami biraju ko će, što će i kako će – države koja je, najzad, i očišćena od Srba da bi njima bilo bolje, slobodnije, samostalnije i suverenije. Države u kojoj već dvadeset tri godine praktično nema Srba, i u kojoj se preostali primerci mogu prebrojiti na brojaču jednog ulaza na maksimirskom stadionu.

Ko je Hrvatima sada kriv? Đavo će znati. Nema više Srba u vojsci, nema ih u policiji, nema više Srba u Partiji, nema ih u Centralnom komitetu, nema ih više ni u Kninu ni u Splitu, nema Srba ni u županijama ni u opštinama, ni u školama ni u bolnicama, ni u liftovima ni na grobljima, nema više Srba ni u Vladi ni u Saboru: eno ih od stotinu i pedeset zastupnika u hrvatskom parlamentu tačno – troje.

Biće, međutim, da je i to troje još uvek troje Srba previše, bit će da su oni krivi za biblijski egzodus Hrvata – nema ko drugi biti – jer upravo ovih dana, kao poslednja valjda očajnička mera za demografski spas hrvatskoga naroda i jedine im i večne Domovine, grozničavo su sakupljani potpisi za referendum o ukidanju zagarantovane kvote srpskih zastupnika u Saboru. Jedva su organizatori sakupili potrebnih četiri stotine hiljada potpisa. Ustravljeni Hrvati potpisivali su kroz prozore nemačkih autobusa i u redovima za checking na linijama niskobudžetnih irskih avionskih kompanija. Dok dođe do referenduma, neće imati ko glasati: aktivno pismeni Hrvati dotad će već otići, a oni što ostanu neće znati pročitati listić.

Pa kad je tako, kad je takva bežanija pred to troje Srba, šta bi tek bilo – samo naglas razmišljam – da su u Hrvatskoj ostali svi? Da su, eto, ‘građani srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje’ poslušali Franju Tuđmana i ‘ostali kod svojih kuća’, pa da su im se ‘dala sva građanska prava i omogućili izbori za lokalnu samoupravu’? Da ih je sada po pustoj Lici i Kordunu, Slavoniji i Dalmaciji još četiri stotine hiljada zajedno sa svojim potomcima, dosad već dobro punoljetnom sledećom generacijom glasača?

Pa pre nego što i posljednji od nas belim Jupolom na fasadu stare kuće ne ispiše veliko, kvrgavo ‘Slobodno, Hrvat!’, da barem znamo ko nam je kriv.

 

Boris DEŽULOVIĆ Novosti

 

 

Naslovna foto: Facebook page Boris Dežulović

 

PRAVILA KORIŠTENJA I PRIVATNOSTI

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.
Share.

Comments are closed.

My title page contents