Bakarić je bio cinik koji je prezirao i srpsku i hrvatsku inteligenciju

0
Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Dragan Džajić, Lepa Lukić, Vladimir Bakarić… neki su od “likova” knjige “Vreme sporta i razonode, Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951. – 1971.” Čedomira Višnjića. O sportu i razonodi, ali i o najozbiljnijoj politici koja se kuhala ispod isto tako zakuhalih nogometnih stadiona. A i o tome kako su sport i razonoda onda sudjelovali u nestanku bivše države…

Čedomir Višnjić (1960.) dosad je objavio tri povijesno-političke knjige, “Kordunaški proces”, “Srbi u Hrvatskoj 1918. – 1941.”, “Partizansko ljetovanje”. One ne pripadaju (samo) prošlosti, a najmanje ova, jer iz nje možemo zaključivati kako se “vrijeme sporta i razonode” prelilo u, recimo, 1971., a onda i 1991. čije posljedice, dobre i loše, svi danas živimo. Višnjić radi u Ministarstvu kulture RH.

Ako vas živcira patetika, a zanimaju ove teme, pristupite knjizi s povjerenjem: u njoj nema patetike, nema apologije, nema iznuđivanja naklonosti literariziranjem oprostivih mana; ono što bi se moglo smatrati šalama iz onog vremena na trenutak je zbilja smiješno, ali odmah postaje oporo.

Knjiga je nazvana po emisiji Radio Beograda, ‘Vreme sporta i razonode’.

– Emisija je mlađa od mene mjesec dana, a moje sjećanje govori: nedjelja je popodne, stari se sprema u službu, radi na željeznici, ostavlja meni dio vlastitog ručka, ja imam desetak godina, čuvam blago negdje na njivi i mama dolazi da me zamijeni, jer ja idem kući, slušati prijenos nogometnih utakmica u emisiji ‘Vreme sporta i razonode’…

Knjiga je pokušaj odgovora na pitanje kako smo i zašto u srpskim selima slušali Radio Beograd na krkljavom srednjem valu, zašto smo navijali za Zvezdu, zašto je moj stari pušio Filter Beograd, zašto je od novina donosio kući Ilustrovanu politiku… Iako smo, ili iako su, u svijesti bili prije svega pošteni Jugoslaveni. To je raščlanjivanje najdubljih elemenata i djetinjstva i politike u koju je to djetinjstvo bilo utopljeno i kojom se, dijelom, hranilo.

Naslov je knjige donekle ironičan, knjiga je baš jako ozbiljna.

– To jeste vrijeme razonode, osunčani dio te naše istorije, naročito šezdesete godine, iako je završetak pedesetih u privrednom smislu bio najbolji za Jugoslaviju. Ali šezdesetih je došlo do potrošačkog opuštanja, krenuo je turizam, auti, televizija, pozitivni procesi nadvladali su negativne o kojima tada, naravno, nismo ništa znali.

Da, u knjizi je puno i detalja iz svakodnevnog života, iako, zanima vas ‘dublji politički nerv’, odluke ponekad i nesvjesne.

– Sjećam se dobro, u petom razredu naši roditelji su mogli odlučiti koji ćemo jezik mi đaci-putnici, dakle djeca iz srpskih sela, učiti. Odmah su rekli – ruski. Poslije sam pitao oca zašto su tako odlučili. Pa to je lakše, to je naše… hm… Vidio sam da tu nema racionalnog razloga, kao što je i njegov izbor Filter Beograda bio neobjašnjiv po kriteriju kvalitete duhana.

Ruski je jezik pravoslavne nacije, možda je to fantomska nit.

– Pravoslavlje sigurno ne, iako je naše selo, Donje Dubrave, bilo među rijetkima u kojima je pop znao popiti i pokartati u gostioni, pa su imali neke minimalne veze s crkvom. Nažalost, ja, koji sam osam godina išao u Ogulin u školu i ta mi je varoš draga i danas, dobro se u njoj osjećam, odem na isto mjesto na burek, iako nije dobar kao nekad, na kolače, krempite i šampite, iako nisu dobri kao nekad… Dakle, osam godina sam prolazio kraj pravoslavne crkve u tom gradu, i danas mogu rekonstruirati po sjećanju da su prozori bili razbijeni, ograda nakrivljena, travnjak zapušten, ali nikakav osjećaj ja prema tome tada nisam imao. I ne samo ja, nego ogromna većina djece iz okruženja. Bili smo temeljito oslobođeni te vrste obaveza, vrijednosti, danas bih rekao, nažalost.

Photo: http://investitor.me

Vjerskog odgoja u kući nije bilo?

– Nije, naravno. Majka i otac su bili baš skojevska generacija. Znam da me 1989. ili 1990., kad sam sam krenuo na neka događanja, u skladu s tim vremenom, majka odgovarala, da što ću u Perjasici, Plaškom… Ali, dobro se sjećam bake koja je bila srbobranovska generacija, i koja je stalno žalila za crkvom. Sjećam se njene rasprave sa sveštenikom, kad je u crkvenom kalendariću gledala Božje zapovijesti, pa je peta bila ‘moliti se za one koji su na vlasti’, a na vlasti su bili bezbožnici Tito i komunisti… Ne znam kako se pop izvukao, ali stvar zaista nije bila sasvim logična. Preplitali su se generacijski utjecaji, fundamentalnije je ono što se ranije dogodi, starija generacija ponekad odnese pobjedu nad mlađom, roditeljskom. Utjecaj moje bake bio je dublji nego roditelja koji su, naravno, imali ograničeno vrijeme za nas, a neograničeno vjerovali u školu i društveni odgoj.

Mogućnost obrazovanja za sve, svugdje, golemo je postignuće.

– Mi iz ogulinske gimnazije, iz nešto dublje provincije, rekao bih danas, završili smo fakultete, kome je iole bilo stalo do toga. Otac je radio na željeznici, moja majka je bila domaćica, to nije bila financijski idilična situacija, ali, sa skromnim kriterijima, živjelo se normalno. Takvih je u Dubravama bilo mnogo. I činjenica je da sve to skupa, taj moj odnos prema tom periodu čini do te mjere proturječnim da ga ja sažimam u tu formulu da mi je žao što je to, eto, bilo baš tako, da mi je žao što je taj gen raspada i neuspjeha bio toliko duboko usađen i što je živio i preživio i trijumfirao na kraju.

Korice knjige puno govore o knjizi. Tu je jugoslavenska reprezentacija iz 1952. godine, tadašnji političari, Lepa Lukić…

– Netko me pitao koju ja nogometnu ekipu pamtim. Ja pamtim ekipu Dujković-Đurić-Jeftić-Pavlović-Dojčinovski-Klenkovski-Antonijević-Ostojić-Lazarević-Aćimović-Džajić. To je ekipa Crvene zvezde iz vremena kad je preuzima Miljan Miljanić, krajem 60-ih. Mi djeca po srpskim selima uglavnom smo navijali za Zvezdu. Ta vrsta opredjeljenja se pretvorila u neku parapolitičku, parapartijsku podjelu, koja zarana nije slutila na veliko dobro… Mi smo se u tom navijanju osjećali dobro, tih godina. Beograd se kao grad oporavlja, supremaciju prebacuje s užepolitičkih sadržaja na medije, kulturu. Mi Srbi iz mog kraja proživljavali smo neku vrstu druge nacionalne integracije nakon što je taj kraj bio potpuno očišćen od nacionalnih sadržaja 1945. godine.

Okupljali smo se i oko Čkalje i Mije, ali ne samo oko Srba, bio bi falsifikat to reći. Izvlačim samo akcent koji je trijumfirao na kraju. I ne mislim ja o njima 70-ih kao o ‘Srbima’. Slušamo i Silvanu Armenulić, slušamo je zato što je ona ‘bog’. To je bila srž te ‘opuštajuće’, ‘lake’ kulture koja je zavladala, ultimativni zahtjev 60-ih je – zabava za narod nakon teškog perioda. A na balkonu stana u gradu često je svinja za klanje, u kupatilu kokica. I to je predmet ove knjige.

Knjiga počiva i na ideji da su jugoslavenski komunisti pobjegli od odgovornosti za zajedništvo, za državu.

– Da, bijeg se vidi u ideologiji i politici samoupravljanja, pomalo i u politici nestvrstavanja. Otkrili su džep, međuprostor u koji su se sklonili i u kojem su sami sebe onemogućili da prave vlastiti put. I na kraju su morali čekati što će biti s Brežnjevom, i u Moskvi, i nakon toga neminovno je slijedio i njihov kraj.

Vladimiru Bakariću posvećeno je puno stranica u knjizi. A on je na Srbe iz Hrvatske gledao von oben.

– Bakarić je za mene jedna od najzanimljivijih ličnosti Titove Jugoslavije, i moram priznati, kad sam prilazio toj temi, nisam očekivao ono što ću naći. Bakarić je dobar primjer nečega što naši političari rijetko rade – ostavio je ozbiljan i profiliran politički arhiv.

Naravno, i vi tu imate poziciju iz koje promatrate.

– Kako je ovo knjiga o sudbini zajedničke države u te dvije decenije, i sve sam promatrao iz pozicije koju sam već spomenuo, nekoga kome je žao što je to bilo baš tako. Bakarićev odnos prema hrvatskim Srbima je bio kompleksan, iako i dominantno negativan. Kao tipičan komunist staljinskog perioda čitao je puno i držao se Marxa do kraja, ozbiljno tretirao i Lenjina i Staljina, a sam se u jednom intervjuu u Vjesniku žalio da nije uspio nabaviti 13. knjigu Staljinovih djela.

Vladimir Bakarić u partizanima

Vladimir Bakarić u partizanima; Photo: https://vojnapovijest.vecernji.hr

A odnos prema hrvatskim Srbima proizlazio je iz njegova odnosa prema Beogradu.

– Imao je izvorni komunistički odnos prema Beogradu kao prema centru karađorđevićevske Jugoslavije. Iz toga je proizlazilo da su taj Beograd i Srbija njihov glavni politički neprijatelj. To je značilo i negativan odnos prema većem dijelu srpske inteligencije, prema Srbima iz Hrvatske, Srbima Prečanima kao nositeljima ‘nekritičkog jugoslavenstva’. Dakle, za Bakarića, koji je bio praktični Jugoslaven, jer je to bila njihova, titovska Jugoslavija, jugoslavenstvo nije bilo vrijednost kao takvo. Istina, on je te ideje polako ogoljavao sam sebi, nešto što je rekao 60-ih nikad ne bi rekao 50-ih… Ali, istovremeno će reći da od novina čita samo Politiku, jer to što njegovi dečki u Vjesniku rade ne vrijedi bog zna što, a problem koji je možda najveći kad je on u pitanju, i volio bih da netko s hrvatske strane kaže da nije tako, jest što je imao prezriv odnos prema nacionalnoj inteligenciji. U hrvatskoj nacionalnoj inteligenciji i kulturi nije cijenio gotovo nikoga.

Krležu? Koji se također spominje u knjizi, ali za to bi nam trebao cijeli novi intervju.

– Krležu je smatrao starim protivnikom, a za ostale, mlađe, koji su pokretali časopise, dijelili se po njima, on bi rekao – eto, dali smo im nešto para da nešto urade, a nisu uradili bog zna što. I tako je trajao i o svemu odlučivao jedan cinik, koji je intelektualno bio superioran okruženju. Naravno, teorijski nije bio na nivou Gaje Petrovića i praksisovaca, u kojima je vidio prije svega političku opasnost, još jedan primjer nekritičkog jugoslavenstva i općenito nekontroliranu pojavu. Ali u odnosu na ostale iz Titova kruga – superioran po svim kriterijima, od svakodnevnog života do poznavanja ideologije.

Svakodnevnog života, znači?

– Volio je razmišljati o kvaliteti sira, vina, što se može nabaviti na placu, što treba učiniti da se ženama olakša život…

To je lijepo!

– Bio je za američki sistem polugotovih jela, nije se stidio o tome govoriti. Kad je išao na Hvar stalno ih je špotao da im vino ništa ne valja, on dakle o svakodnevici brine kao jedan tipični agramerski sin, i vidi se da je on u jednom sloju ozbiljan prosvjetitelj. On kaže – ali, ljudi, to što vi sad smatrate vrhuncem, da imate krumpir, meso, rakiju, to vam nije bog zna što – iako, krajem 50-ih, kad on počinje o tome govoriti, još je od toga da se Jugoslavija, narod, najede mesa, vrlo daleko. On ga se već najeo, a pamtio je i da ga je prije jeo.

I mi koji smo odrasli nezainteresirani za politiku pamtimo da je njegov otac bio Titov sudac na bombaškom procesu.

– Bio je iz ugledne obitelji, otac mu je bio sudac u Ogulinu i kao dječaka ga je otac upisao u Maticu hrvatsku, poslije će s prezirom govoriti – što oni mene prozivaju, pa ja sam s deset godina bio član Matice hrvatske…! A što se tiče njegova odnosa prema krajevima u kojima su živjeli Srbi iz Hrvatske, moram reći da je ono što sam otkrio i za mene bilo iznenađenje. Mi, iz tih krajeva, znali smo da to nekako jeste tako… ali sad sam se uvjerio da tu za njega nije bilo dileme – što će ljudi tamo? Izričito kaže: u tim krajevima treba razviti infrastrukturu, obrazovati ljude i oni trebaju biti radna baza za industrijalizaciju Hrvatske. To se zasniva dijelom na historijsko-sociološkoj činjenici da su ti prostori, bez obzira na ratne žrtve, bilo agrarno prenaseljeni. Ljudi su morali odlaziti iz Banije, Korduna, Like, zapadne Slavonije.

Bakarić je od toga napravio koncept koji, kako kažete, kulminira njegovom čuvenom izjavom iz 1964. godine, ‘ne možemo od Korenice napraviti Beč’.

– I ta spontana izjava novinaru Nina zanimljiva je sa stanovišta – što taj agramerski intelektualac vidi kao vrhunski ideal. Zašto Beč? No, gledano iz ugla Zagreba, možda je to logično. U svom čuvenom sjećanju na prve dane ustanka na Kordunu spominje još nešto što su ljudi odande znali, ali on o tome prije nije govorio, a nije ni kasnije. On je zaista hrabro, kao prvi čovjek Partije, došao na oslobođeni teritorij, 1941. godine, a u intervjuu priznaje koliko mu je bilo teško među tamošnjim Srbima. Kaže da su mu to bili najteži dani u životu. Zaista, oni nisu bili ni ideološki kontrolirani, niti bili osviješteni partizani i komunisti. To je tek trebalo nastati i nastalo je. On se, kao intelektualac koji je došao izvana, i zaista tipično za jedno tako zaostalo selo, uspio nametnuti, ali sve govori koliko je on bio objektivno daleko od takvog svijeta. Podjednako kao i Krleža, iako su te gornjokarlovačke Srbe, od Srba u Hrvatskoj, i najbolje poznavali.

Ovo vam je treća knjiga, radite i druge stvari, dugo ste godina bili predsjednik SKD-a Prosvjeta. Vi ste osoba koja želi imati osjećaj postignuća, svoje biografije?

– Može se reći, da. Napisao sam tri knjige koje obrađuju 30 godina hrvatsko-srpskih odnosa. Jedan čovjek tu zaslužuje da ga spomenem, važan za moju prvu knjigu, a prva knjiga je autoru najvažnija. Te 1994. godine došao sam u Hrvatski državni arhiv kao prilično uplašen čovjek. Tada sam, kad bih putovao vlakom u Donje Dubrave, sakrivao Feral da mi ga netko od vojnika koji su se sa mnom vozili ne vidi. Nešto prije toga sam došao u Prosvjetu, pozvao me Siniša Tatalović. Tadašnji ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva, gospodin Josip Kolanović, sa mnom je kratko razgovarao i za nekoliko dana mi je iz sefa izvadio materijale o suđenju u Gornjem Budačkom, fotokopirao i dao. Učinio je više od korektnoga i njegov sam vječiti dužnik. Možda bih to poslije dobio na drugi način, ali sam dobio na najlakši. On se spominje u ovoj knjizi, i kao svećenik i kao čovjek koji je ostavio lijep trag u Zadru i u onom vremenu.

Photo: thequeerfrontier

Također, želite nešto raditi ‘za svoj narod’?

– Čovjek ili ima ili nema potrebu da ostavlja trag, da vuče crte iza sebe, i da piše o vremenu. Ja to, izgleda, imam. A moja ideja koja je, naravno, naknadno konstruirana, jest da gubitnici dođu do riječi. Moj pogled na poziciju Srba iz Hrvatske je pozicija nekog tko kaže, OK, izgubili smo, ali to ne znači da smo u svemu bili u krivu, ili da nemamo pravo ispričati svoju priču.

Skupljate knjige, imate ih desetak hiljada.

– Prikupljam zbirku stare srpske knjige u Hrvatskoj, a ovo drugo je vrlo široko… svjetska književnost, domaća, historiografija.

Koje su tu najstarije knjige?

– Srpska kultura u Hrvatskoj je supkultura i hrvatske i srpske kulture. To znači u isto vrijeme govoriti i o Simi Matavulju koji je danas klasik srpske književnosti, i o Grigoru Vitezu kojeg danas smatraju dominantno hrvatskim piscem, lektirnim. Srpska knjiga u Hrvatskoj datira od prvih začinjavaca iz 18. vijeka, Zaharija Orfelina i njegova djela iz 1789., dakle godine Francuske revolucije, od Petra Velikog i njegova kalendara iz 1772., Pavla Solarića, autora prvih udžbenika geografije i ostalih. Dugo vremena je to bila literatura crkveno-obrednog tipa, koja često dolazi i iz Rusije, ali mene zanima prije svega ona prosvjetiteljska, svjetovna, ljudi koji pišu prve rječnike i udžbenike.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naslovna fotografija: Jutarnji.hr

k* Stavovi objavljeni u tekstovima takođe nisu nužno i stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja i objavljivanja. Strogo su zabranjeni: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne pretnje drugim korisnicima, autorima novinarskog teksta i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, politički ekstremnog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za tekct. Ne snosimo odgovornost za komentare napisane na članak.

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Facebook Komentari

Share.

Leave A Reply

My title page contents