Trepča, selo koga nema

0
Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Moja posljednja adresa – gradska: Topusko, 8 marta bb ili seoska: Trepča kbr 28, zadnja pošta Lasinja, općina Vrginmost, Kordun…
Uklinilo se ovo malo selo i smjestilo od ušća potoka Trepča u Kupu, pa dalje do Dugog sela (Lasinjskog) i na zapad do sela Stipan. Uz lijevu obalu potoka Trepča skoro da je dotaknulo desnu obalu rijeke Kupe. Većina kuća bijahu uz cestu Vrginmost – Čemernica – Bović – Lasinja – Jamnička Kiselica – Pisarovina – Zagreb. Selo se formiralo od tri/četiri stisnuta zaseoka: Kobačko brdo (prezime Radanović i Kobac), Kličkovići (sa prezimenom Kličković i Kobac) te Čubre (prezime Čubra, Jelača i Markovina) i «Turci», (prezime Kličković i Kobac). Do Kobačko brda moralo se preko drvenog mostića izgrađenog na potoku sa imenom Šentuša, penjući se uz brdo ka Stipanu (zaselak Zečevi). Moglo se dolinom ovog potoka pravo do Dugog Sela. Ili preko mostića, kraj Skulinog mlina pa ispod Kobačkog brda kroz Vidovića bare do Stipana. Trepča je graničila sa selima: Čremušnicom, Šljivovcem, Stipanom i Dugim selom (srpska sela), i selima sa hrvatskim stanovništvom Ilovačkom i Desnim Degojem, prema Bučici i dalje prema Glini, na desnoj strani Kupe i Trepče.
U Ilovačak i dalje do Pokupskoga put je vodio preko kamenog sipa i mlina «Mužak», zatim kroz Ilovačanske bare na skelu kojom su upravljali i čiji su vlasnici bili hrvatska familija Kirete iz Augštanovca. Skela na Kupi je radila po pozivu osim četvrtkom kad je vozila cijeli („uredovni“) dan, za vrijeme sajmenog dana u Pokupskom. Većina stanovništva na desnoj strani Kupe redovno je išla na ovaj sajam. Tu se prodavalo i kupovalo sve: Od praseta, vola pa do prvih komada bijelog kruva i slatke vode…sa tog sajma vraćalo se pijano, tužo i veselo. Pokupsko je bilo centar zbivanja „kupi-prodaj, vidi-sasušaj“ dobrog dijela Korduna i Pokuplja.
Do izgradnje asvaltne ceste za Zagreb, Trepča je bila sa svijetom povezana makadamskom cestom te mostom na Trepči koji se zove „Lukinić most“ prema Vrginmostu. Za Zagreb se išlo na „Jaševački most“ koji je bio pred Lasinjom, na potoku Jaševica. Početkom 70-ih godina novi, asvaltni put će izgraditi „Hidroelektra“ Zagreb uz nesebičnu pomoć direktora ove firme Žarka Čikare i ogromno zalaganje Predsjednika općine Vrginmost tada druga Đorđa Ratkovića. Nova cesta će čitav ovaj kraj učiniti vrijednijim a narodu život lakšim.

Da li je Trepča dobila ime po potoku Trepči ili je i potok dobio ime po nekom kraju iz koga su se ljudi doselili, i ovdje nastanili nije utvrđeno. Sela i naselja ovog imena ima na desetak: od Crne Gore preko Kosova, do Čačka i sve do Slovenije. Priča koja se prenosila sa koljena na koljeno govorila je o prvoj grupi doseljenika u ovaj kraj. Upamtio sam tu priču: „Na ove prostore dolazi poveća grupa ljudi, žena i djece. Narod kažu vodi slijepa baka. Hodajući po pustim i zaraslim krajevima baka je govorila: Ustaviti ćemo se onđe đe nađete da raste bijela bujad. I zaustavila se između šume Kremešnica i potoka Trepča te tu nastanila cjelu svoju porodicu uz mnoge druge koje su za njom pošle.“ Predanja kažu da su se Zec prezivali. Opstali su i trajali Zečevi sve do 1995 godine, do početka i kraja jedne vječne i na žalost konačne selidbe.
Prostor u dolini Trepče je do 1945 godine geografski i istorijski pripadao Baniji kao i sva druga područja srpskih sela zapadno od rijeke Gline na jug do Kupe i na sjever do Petrove Gore. Za ovo područje će M. Radeka u svojoj knjizi «Gornja krajina – karlovačko vladičanstvo“ napisati: «…nekad je pripadalo golemoj gospoštini Sjeničaka ili Stjeničaka i na to će se područje onda nadovezati podaci o drugim današnjim selima i mijestima sve od Trebinje i Utinje, pa do Stipana i Bovića, Topuskog i Perne».
Za vrijeme prve Krajine ovo područje je bilo razdjeljeno na prvu bansku (Glinsku) i Slunjsku regimentu. U vrijeme građanske uprave na Zagrebačku i Modruško-riječku županiju. Kasnije na kotareve Vrginmost i Vojnić.
O Sjeničaku kako stolnom, glavnom gradu ovog kraja pa tako i sela Trepče valja više prozboriti. Sjeničak je bio veliki i vrlo star grad. Ljetopisac Tomašević kaže da je grad osnovan 1103 godine. (I u moju kuću su svraćali, u kući noćivali sjeničarci noć uoč’ sajma u Pokupskom. Đed Nikola je o njima uvijek pozitivno i lijepo pričao ističući njihovu sposobnost nakupaca i prekupcima volova, konja… kao i o vrlo učenim ljudima.)
U svojoj dugoj istoriji Sjeničakom su vladali mnoge gazde i mnogi vladari. Prvi koji se spominju su Babonići – Blagaji. Zabilježeno je i to da je kralj Ljudevit založio grad Stjepanu Frankopanu za 10.000 a njegova udovica dala je još 8.000 dukata. Poslije toga će Sjeničak primiti frankopanski zet, grof Celjski sve do svoje propasti 1456 godine. Grad poslije toga mijenja vlasnike, gazde dok nije po ženidbi dospio u ruke porodice Nadaždi. Od ove porodice, opet ženidbom grad dospjeva u vlasništvo grofa Draškovića kao posljednjeg vladara Sjeničaka. U to vrijeme je na području grada egzistiralo 17 župa od čega 12 katoličkih i 5 pravoslavnih. Kada je izvršena arodancija Krajine (okupljanje svih područja u jednu cjelinu) Draškovići 1783 g. ustupaju Sjeničak Krajini. Pogodba je iznosila 200.000 forinti.
Između 1530 i 1558 godine u Sjeničaku se drže hrvatski državni Sabori pa i po tome se može zaključiti uloga i veličina Sjeničaka s jedne, a čitavog kraja sa druge strane. (Kasnije će primat nad Sjeničakom preuzeti Karlovac.
___________________________________________________________________

Imanja grada su se prostirala od Mrzlog Polja, Švarče i potoka Rakovica kod Karlovca, na jug do Petrove Gore i Krstinje i do rijeke Gline, na zapad do Korane i Mrežnice, na sjever peko Kupe na Rečicu i na istok do TREPČE.
Prvo veliko haranje i pustošenje ovog područja učinili su Turci između 1541 i 1584 godine. Ovaj prostor su potpuno uništili i ostavili, bez ljudi, stoke, naselja… bez «živog krsta». Zavladala je pustoš, nestalo je života…bila je to „turska oluja“!
1688 godine Zagrebački biskup ALEKSANDAR MIKULIĆ u dolini rijeke Trepče, dakle u nedođiju, naseljava Rašane ili narodski zvane Vlahe.
¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬Trepča tada pripada opatiji Topusko. Dozvolio im je biskup da koriste zemlje i livade u dolini Trepče, a na Gradišću su izgrađene prve kuće. Familija Kobac je i danas vlasnik Gradišta ili Gradišća: kč 434/6 u površini od 4.201 m2 kao i duge zaravni nad Kupom po imenu Poljanac označenom: kč 474/1, 474/2, 474/3, 474/4, 474/7 i 480 površine 14.439 m2. Na žalost, nisu uživaoci ove ljepote. Ovdje ću pomenuti još jednog vlasnika zemlje (susjedne parcele) koji se zvao Nikola Đure Radanović, a čije se prezime pominje među prvim prezimenima dosljenika u Trepči. (Moj otac orući na volovima zemlju na ovoj parceli je znao izorati veoma lijepe figure i neke ukrasne pozlaćene predmeta 60-ih godina prošlog vijeka.) Ovo je dokaz, a u prilog tome su naslijeđene i upamćene priče đeda Nikole (1882-1969) da se selo Trepča selilo od Kupe prema Stipanu i Lasinjskom Dugom Selu. Narodni zbor se održavao na Malu Gospojinu na zborištu po imenu Crkvište, nedaleko od Gradišta. Na Crkvištu je ranije postojala drvena bogomolja koja je davno srušena ili zapaljena. (Ostali su temelji – nekakvo kamenje po kome su se djeca pentrala, dok je dijece u selu bilo). Crkvište je smješteno pod trepčanskim grobljem Krljinovac. Groblje i samo groblje danas u selu postoji ali i ono od samoće umire. Posljednji sahranjeni je ovdje obavljena 1992 godine???? Poslije toga bilo je nekoliko zakopavanja. Zadnja je zakopana Maca Pavlović. Žena stara oko 70 godina koju su ubili hrvatski vojnici avgusta 1995 godine u Dvoru na Uni.
Naseljenici kojima je po milosti božjoj biskup zagrebački podario puste zemlje polažu zakletvu. Milan Radeka je ovako to zapisao: «Mi, Ostoja Milićević knez, suci Radota Milićević i Minja Nikolić, nadzornik straže i vice knez Mihailo Radanović u ime svih dosljenih i onih koji će se još doseliti, u ime svih potomaka i nasljednika prisežemo vjernost i poslušnost , ako treba liti i krv našu (vjernost je kralju, biskupu kao opatu Topuskog, banu, poslušnost službenicima) a vršiće ono što vrše i vjernici katolici i podložnici prema svojoj gospodi. Komadant tih doseljenika je izvjesni Ivan Kamenjan (po njemu je vjerovatno komad (vlasnici Kobci) zemlje na koji se silazi sa Gradišta i Poljanca, a preko koga se spušta na Trepču, nedaleko od ušća Trepče u Kupu dobio ime Kamenac. Na tom mijestu je „kolni“ prelaz preko Trepče prema Mužima.) Komadantu je naređeno da te Vlahe štiti, brani i njima upravlja prema datim uputama. Ovaj dokument je pisan na latinskom jeziku.
Kod svih ovih doseljavanja M. Radeka često spominje Bović i Kirin. Kako su to sela nastala i kako su se ponašala bez kojih ni Trepča nebi bila Trepča vrijedno je bar i letimično pomenuti.
Radeka o tome piše: „1698 godine su u Kirin dosljeni i Turci iz Vrnograča koji pišu na hrvatskom jeziku banu Adamu Baćanu da ih zaštiti od krajiških oficira. Objašnjavaju oni banu da su se pokrstili (ne kaže u koju vjeru) i da su vjerni ostali. I pored te činjenice prošle godine (1697) knez Berislavić ih je porobio, uzeo im žito, sa sobom poveo i nešto roblja a neke bogami i okovao“.
1699 godine i Gavro Jelačić piše pismo svome ocu, banovcu Stjepanu Jelačiću pa kaže: „Ovdje se ljudi za zemlju jako jagme…“
Iz tog izvještaja (Jelačićevog) se vidi da u Kirinu živi 450 duša od čega je 240 pod oružjem u 120 domova. U Boviću žici 17 kmetova kneza Mijata, plus 250 duša od čega 80 pod oružjema u ukupno 47 kuća.
Iste te godine banovac S. Jelačić kaže da bi uz Vlahe trebalo na ove prostore naseliti i Hrvate. Godine 1710 Jelačić će poslati biskupu Esterhaziju pritužbu na glinskog zapovjednika Pavla Patačića. U pritužbi kaže da ovaj čovjek otimlje negova imanja i kmetove po Krajini. Objašnjava Jelačić da je tu zemlju njegovim trudom, mukom, znojem i marljivošću dobio. I tu smijestio u 30 domova svoje kmetove Hrvate. On je, kaže Jelačić, nasilno uzeo te zemlje i podijelio Vlasima primivši od njih 47 volova otjeravši moje ljude sa zasijane zemlje. Pavao Patačić je isto tako oduzeo sve zemlje i pašnjake biskupovim ljudima iz Topuskog, Gline, Kirina, Pokupskog, Degoja, Štefanki, Augoštanovca s onu stranu (misli na desnu) Kupe i dao Vlasima na uživanje. Iako je to kaže Jelačić područje opatovine Topusko.
Iz svega napred navedenog i na području Trepče se pokazuje vrlo šaroliko i nejasno stanje. Ima tu biskupskog, odnosno opatijskog zemljišta. Krajišnici žele da uzmu zemlju i na istoj nasele novo stanovništvo koje je obavezno da ratuje a biskupi bi da imaju kmetove.
Iz pritužbi barona Delišumonovića iz grada Brloga na Kupi iz 1704 godine banu Palfi-ju i staležima na biskupov postupak sa krajišnicima, posebno onim iz Topuskog, vidi se da je biskup dolazio u Topusko (na samu tursku granicu) gdje namjerava da uspostavi svoje ekonomske račune, da narod popiše u kmetove i da od njih ubire poreze. Ranije naseljenje je otjerao i na njihovo mijesto doveo svoje potčinjene. Međutim, u tom ga spriječiše (pobuniše se) naseljenici kojih je bilo oko 500. Kada smo već kod Topuskoga radi upotpunjavanja ukupne slike o tom kraju iz tog vremena valja pomenuti i Pernu. (Jedno od većih sela vrgomošćanske općine, sve do 1995 godine.)
Grana Šubića koja je napuštala Bribire iz Dalmacije nastanila se u Perni. To vrijeme se prepoznavalo po moćnim Šubićima Zrinskim i slabim Šubićima Perjanskim.
1701 godine Delišumunović izvještava podbana Jelačića o pobuni Vlaha na području Gline. Oni su preko Gline porobili Hrvate, kuće im „prevrnuli“, grad blokirali pa su se haramije morale predati. Sad se, kaže okupljaju u Perni i da će on svoje ljude štititi. Ukoliko dođe do krvoprolića ne odgovara. Ako ne uspije nek’ njegova Krajina ide po vragu.

I Krajina je otišla „po vragu“. U selu Trepča je 1931 godine živjelo 239 stanovnika a danas 2014 živi slovom i brojkom 3-oje ostarjelih i zaboravljenih Trepčana. Danas je Trepča plandište divljih svinja. Sem dva posjeda koja su Srbi prodali familiji Šuntić iz Lukinića (hrvatskoj) i dva posjeda koji nisu prodali (moje i Pavlovića) ostalo su vlasnici Arapi iz Dubaia. Ili njihova firma iz Zagreba.
Ono što nije zapaljeno 1995 godine srušio je zub vremena i korov demokracije.

Nikola Kobac

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.
Share.

Comments are closed.

My title page contents